3:1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;
3:2 poče svoju besjedu i reče:
3:3 "O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: 'Začeo se dječak!'
3:4 U crnu tminu dan taj nek se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
3:5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile!
3:6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek' se ne dodaje danima godine, nek' ne ulazi u brojenje mjeseci!
3:7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje!
3:8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit' su kadri!
3:9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
3:10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju!
3:11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć' iz utrobe?
3:12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje?
3:13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao
3:14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice,
3:15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili.
3:16 Ne bih bio - k'o nedonošče zakopano, k'o novorođenče što svjetla ne vidje.
3:17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.
3:18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara.
3:19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga.
3:20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše
3:21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?
3:22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
3:23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio?
3:24 Zato videć' hranu, uzdahnuti moram, k'o voda se moji razlijevaju krici.
3:25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah.
3:26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."
Created with HTMLCompiler by BibleDatabase